Nevidljivi pisac
Baš bijahu ti Austrijanci i Mađari neki pedantni ljudi. U čaršiji u kojoj se obično ne zna ni tko pije ni tko plaća, uvedoše red. I to kakav red. U novembru 1887. g. vlast je ažurirala prošlogodišnju listu lopova, skitnica, prosjaka i ostalih nepoćudnih. Tada je ta kategorija ljudi nazivana liskama (Tek kasnije je termin liska korišten za označavanje posebne vrste ljudi osebujna humora i dosjetki). Sve u svemu na listi se našlo ukupno 80 osoba. Čak su uveli novosti u sastavljanju liste – za razliku od prethodne godine izvršena je kategorizacija tih lisaka, tako da su svi oni razvrstani u tri grupe:
– 1. grupa lisaka može se kretati po gradu, van kuće, do 18 sati;
– 2. grupa ima slobodno kretanje do 21 sat;
– 3. grupa ima slobodno kretanje čak do 23 sata.
Slijedilo je i dodatno objašnjenje: „Svakog od tizih, koga redarstvo iza propisanog sata nađe na dvoru izvan svoje kuće, zatvorit će ga 48 sati“. Kako će „tize“ razlikovati jedne od drugih po kategorijama – nije razjašnjeno. Jesu li nosili kakve oznake, Davidove zvijezde ili nešto slično – nije nam poznato. Također ne napisaše otkud skitnici „svoja kuća“, no bilo kako bilo zakon se morao poštovati, jer u ono doba zatvor nije bilo mjesto gdje se čovjek može zgrijati i pojesti nešto toplo.
Međutim, ovi „problematični“ nisu sjedili skrštenih ruku. Ubrzo pronađoše toplo utočište za duge zimske večeri u kafani Kafe Nacionalu na Luci, kojega je držala izvjesna Amalija Popović – došljakinja iz Crne Gore. Ali ni redarstvo nije baš vesla sisalo, pa je kafanu koja je vrlo brzo postala poznata po zlu, iste zime zatvorilo, a vlasnica je protjerana „preko granice“. Gdje su se liske preselile i kako prezimiše tu zimu – nijedan kroničar nije zabilježio.
Fotografija: – siromašno odjeven čovjek (fotograf: Stjepan Tomlinović) 1900-ih
Related posts
